„Zlatom su optočili slike svojih svetaca i kupole svojih hramova, svoja pera i mačeve, svoje knjige i krstove, svoje putire i krune. I onog ko božanski zbori zovu zlatoustim. Kažu da je zlato opredmećeni božanski duh, materijalizacija svetosti, najviša čistota duše, i da ga stoga ima toliko u toj njihovoj kosovskoj zemlji, koju s razlogom smatraju srpskom Svetom Zemljom."
U Pećkoj patrijaršiji, u oltarskoj apsidi središnje Crkve Svetih apostola, stoji znameniti Deizis. Hristos na prestolu, u slavi Sina Božjeg, Sveti Jovan Preteča i Presveta Bogorodica. Odmah pored, u Crkvi Bogorodice Odigitrije, čuveno je Raspeće Hristovo. Smatra se jednom od najlepših fresaka XIV veka. Gračanički ciklusi Stradanja Hristovog i Događaja posle Vaskrsenja slikarski su vrhunci iz zlatne epohe kralja Milutina.
I Bogorodice kosovske i metohijske svojom svematerinskom blagošću i neizrecivom tugom nebozemnom zauvek natkriljuju naše živote. Ikone Bogorodice Dečanske i Bogorodice Pećke, freska Bogorodice Ljeviške koja je u nama nadživela sopstveno uništenje iz marta 2004, dva dečanska freskociklusa iz života Presvete, pećke Bogorodica Milostiva (iz Crkve svetih apostola) i Bogorodica hraniteljka sirotih (iz Crkve Bogorodice Odigitrije)... A tek kosovski anđeli, a svetitelji, a fascinantne slike velikih praznika, i podvizi.
Svete slike i danas nastaju na Kosovu i Metohiji. „... Ikonopisačku radionicu u Dečanima obnovio je otac Arsenije, koji je ikonopis naučio u Njujorku. Svoje znanje preneo je na iskušenika Sašu (otac Serapion), koji sada vodi radionicu, a on, Arsenije, povukao se u Crnu Reku. Mati Makarija u Sokolici, nekada docent na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu i doktor hemijskih nauka, zajedno sa monahinjom Antoninom takođe slika divne ikone...
„Kud god da koraknemo po Kosovu i po Metohiji, kroz prostor ili kroz vreme, na bilo koju stranu sveta i čoveka, svuda nas prate te svete oči sa fresaka i ikona. One su prozor u nebo, odsjaj božanskog u oku i srcu čoveka, čoveka koji ih stvara i čoveka koji ih gleda. Kroz njih, gledajući i videći, uvek iznova proživljavamo dramu sveta i čoveka, sagledavamo veličinu Hristove iskupiteljske žrtve i prave razmere naših sopstvenih patnji. Freske i ikone kosovsko-metohijskih hramova, izuzetne lepote i najviših dometa, izvode pred naše nesavršene oči i sabor srpskih svetitelja, svetih vladara, pastira, heroja i mučenika, podsećajući nas da smo samo karika u lancu predaka, savremenika i potomaka, te da ne smemo izneveriti ni one koji su bili pre, ni one koji će doći posle nas."